< 10. Poglavlje Sadržaj 12. Poglavlje >

 

11. REINKARNACIJA

 

        U prošlom predavanju smo govorili o paranormalnim pojavama i kao što sam kazao, moramo biti vrlo obazrivi, pažljivi, i uvek iznova pitati se da li je to volja Božja, da li je Bogu potrebno da se otkrije ljudima na takav način? Mi u ovom predavanju idemo u jedno područje za koje znam da ste mnogi od vas zainteresovani. Ja imam prijatelje budiste, ja znam razlike, neslaganja, ja znam da mnogi od vas ćete imati svoja gledišta. Ja vas molim, prihvatite razlike, dobro je što svi ne mislimo na isti način. Ovo što ću vam ja reći jeste pokušaj da se sa biblijske tačke gledišta kritički osvrnemo na teoriju o reinkarnaciji.

        Pre nego što dođemo do same teorije o reinkarnaciji, ja ću pokušati da u nekoliko reči, uvodnih reči, kažem nešto o počecima hinduizma i budizma. Verovatno znate da hinduistička religija ima svoje početke negde u dve hiljaditoj godini pre Hrista, dakle veoma stara religija, jedna od najstarijih. Mi tada govorimo takođe i o postojanju jevrejske religije ili monoteističke religije koja je zapisana u Bibliji. Naime, plemena koja su živela u dolini Indus u severnoj Indiji imala su u to vreme politeističku religiju. Ja verujem da sam objasnio šta znači reč "politeizam". Znači verovanje u mnoštvo bogova ili božanstava. Ova plemena koja su živela u dolini Indus su kasnije bila osvojena od strane različitih armija, vojski, koje su došle iz centralne Azije. Plemena koja su dolazila imala su različite vrste religije, uglavnom je to bila neka vrsta naturalističkog pogleda na svet. Dakle ovi ljudi su više obožavali prirodu nego bogove. Kasnije je došlo do neke vrste mešavine politeističke religije plemena koja su živela u dolini Indus i ovih naroda koji su došli sa severa, iz Azije. Rezultat je bio nastanak jednog čitavog lanca božanstava, bogova i boginja, i to su početci hinduizma. Period koji sledi iza ovoga, kako kažu istoričari, jeste period koji je doneo religiju koja je bila mnogo više filozofska. U taj period spada i nastanak prvih indijskih ili hinduističkih spisa, koje nazivamo Apanišade. One počinju postepeno naglašavati jedan jedini princip koji ujedinjava čitavu realnost ljudsku i ovaj princip je, kao što vi svi znate, panteistički princip; on se naziva "brahman". Patneistički, jer "pan teos", znači "svuda bog". Veruje se da su delovi tog principa "brahmana" koji ujedinjava čitavu realnost prisutni u svemiru, dakle u mnogim entitetima svemira. U ovom periodu dolazi i do rađanja ideje o reinkarnaciji. Dakle, ona ima svoje korene u hinduizmu.

        Možda da spomenem samo nekoliko elemenata, jer postoje ljudi među vama, znam da ste mnogi od vas dobri specijalisti za ovo, ali postoje i oni koji nisu upućeni u toj meri, zato evo još nekoliko podataka. U hinduističkoj religiji i danas postoji veliki broj različitih pravaca, različitih shvatanja, tako da je vrlo teško načiniti generalizaciju. Ja sam danas ponovo čitao literaturu koju sam dobio i pokušao sam da nekako nađem neki princip koji bi ujedinio sve te pravce. Dosta je to teško, ipak čini mi se da postoje neki elementi koji su fundamentalni hinduizmu uopšte. Vi znate da se učitelji hinduizma nazivaju "guru" i ovi ljudi su vrlo bitni za hinduizam. Oni se razlikuju od učitelja u hrišćanstvu, jer hinduistički spisi se ne mogu biti shvaćeni čitanjem, smatra se, nego moraju biti podučavani od strane učitelja hinduizma, dakle od gurua. Ovi ljudi se smatraju svetima i neke od njih pristalice hinduizma obožavaju i posle njihove smrti. Ono što oni uče jeste da je čoveku potrebno oslobađanje od beskrajnog kruga reinkarnacija. Spasenje je u oslobođenju od tog kruga reinkarnacija. Dakle ovde je jedna mala razlika, odmah da spomenemo, kada je u pitanju hrišćanstvo i učenje o reinkarnaciji; koncept istorije u hinduizmu i kasnije u budizmu jeste cirkularne prirode, dakle postoji neka vrsta večnog kruga gde se ponavljaju određene stvari.

        S druge strane, u hrišćanstvu koncept istorije je linearne prirode. Znači na osnovu biblijskog koncepta istorije ovaj svet ima svoj početak, on nije proizvod slučaja, on ima svoju progresiju i ovaj svet ima svoj kraj. Istina je da postoje, što smo govorili pre nekoliko večeri, tipovi (slučajevi) gde Bog deluje u ljudskoj istoriji, i na taj način Bog pokazuje kakvo će biti Njegovo delovanje na kraju istorije čovečanstva.

        Dakle, jedna od prvih postavki hinduizma jeste da je potrebno da se čovek oslobodi od tog beskrajnog kruga reinkarnacija koji se naziva "samsara", koji je rezultat karme i ovo je reč koja se često koristi. Karma je dakle zakon o uzročno‑posledičnom redu stvari. To znači da je naš sadašnji život rezultat naših reči i naših dela, onih koje smo živeli u našim prošlim životima. Oslobođenje ili "mokša" se postiže kada individua shvati da "atman", to jest "ja" ili "moje biće" je isto kao i "brahman", dakle, apsolutno biće od kojega sve potiče. Ovo je vrlo važna misao. Dakle ako sam ja "atman", "moje biće" ili "deo moga bića" bolje rečeno, oslobođenje će se dogoditi u onom trenutku kada ja shvatim da sam ja ustvari isto što i "brahman". Znači ja sam deo tog svemirskog principa koji sve ujedinjuje, ovo je božanski elemenat u čoveku. Drugim rečima, svaki Hindus ili onaj koji sledi ovakvo shvatanje mora shvatiti da je on ustvari Bog, da je on deo Boga, da je taj bitni element njegove prirode deo Boga. Ovo shvatanje, smatra se, može se postići jednom od određenih metoda.

        Kako dakle izbeći iz tog kruga, kako shvatiti da je deo "atmana" deo "brahmana"? Postoje različite metode i jedna od metoda, prva koju sam ja pronašao jeste "inana joga". To je spasenje putem poznavanja starih spisa i meditacijom. Dakle, čitanjem starih spisa i meditacijom čovek će shvatiti da je bitni element njegove prirode isto što i princip koji ujedinjuje celi svemir. Drugi metod je "bakti joga". To je spasenje putem predanja jednom od mnogobrojnih hinduističkih božanstava, dakle, čovek se predaje Bogu. Treći način je "karma joga", to je spasenje delima, kao što su različite ceremonije, kao što je post, kao što su hodočašća koja moraju biti činjena bez pomisli o nagradi. Čovek ne sme da misli o nagradi kada ide na hodočašća i kada čini neko od ovih dela. Svaka od ovih metoda, dakle i inana joga i bakti joga i karma joga, će u određenoj meri uključiti i "rađa jogu". To je tehnika meditiranja koja uključuje kontrolu tela, disanja i misli. Ovo je idealni hinduizam, utisak je koji sam ja stekao. Zato vas molim, želim da poštujem sve vas koji imate ovakva shvatanja, poštujte i vi moje shvatanje, dakle, moje utiske koje sam stekao čitajući literaturu o hinduizmu. Ovo što sam izneo je idealni hinduizam, međutim, hinduizam koji ljudi praktikuju sastoji se, čini mi se, od mnoštva praznoverja, legendarnih priča o bogovima i okultnih praksi. Ja sam namerno u prošlom predavanju govorio o spiritizmu, okultizmu, dakle o nekromaniji, oneromaniji, hepatoskopiji, astrologiji i o različitim pojavama za koje verujem na osnovu Biblije, ne na osnovu svoje zdrave pameti, da su negativne pojave. U različite forme hinduizma su takođe uključene okultne nauke.

        Ono što sam pronašao bez želje da budem sarkastičan, ja imam puno poštovanje za sve vas koji u to verujete, zanimljivo je recimo da su mnogi guru danas to zbog materijalnih razloga. Ja sam otkrio da je guru Bagvan Šri sakupio na desetine Rols Rojsa kao poklone od svojih sledbenika. Pronašao sam takođe da su Bitlsi, svi znate grupu pevača, bili duboko razočarani Maharaši Maheš jogijem, kada su saznali da je on mnogo više zainteresovan za telo jedne od devojaka na partiju gde su bili prisutni zajedno, nego za duhovne stvari. Oni su priznali: "Načinili smo grešku jer smo sledili ovoga vođu."

        Nekoliko reči i o Budi, posle ovoga. Buda, samo ime "Buda" znači "prosvetljeni, neko ko je bio prosvetljen". Njegovo pravo ime je Sidharta Gautama, on je rođen oko 560. godine pre Hrista, rođen je u porodici višeg socijalnog ranga. Svoje rane godine proveo je u vrlo ugodnom životu, tako da je tek u dvadesetim godinama shvatio da u svetu postoji velika patnja. Učio je sa učiteljima hinduizma i praktikovao je asketizam neko vreme, a onda je shvatio da nijedna krajnost nije dobra. On je zatim izabrao put meditacije. Dok je jednoga dana meditirao pod drvetom smokve, kaže da je dobio prosvetljenje i dostigao stanje nirvane. Spisi i reči koje se pripisuju Budi, za koje se veruje da je Buda autor, zapisane su oko 400 godina posle njegove smrti, tako da neki stavljaju pod veliki znak pitanja verodostojnost tih spisa. Buda je umro negde oko 480. godine pre Hrista od hrane koja je bila zatrovana. Sidharta Gautama, dakle taj prosvetljeni čovek za koga verujem da je imao puno pozitivnih elemenata i težnje za duhovnim, razvio je religiju koja se u mnogome razlikuje od judeizma i od hrišćanstva. Budizam je ustvari otpočeo kao neka vrsta reformacije unutar hinduizma. Želja Bude je bila da reformiše određene stvari jer je shvatao da je hinduizam sve više i više bio ispunjen praznoverjem i okultizmom. Da bi to ispravio, Buda je odbacio rituale i okultizam iz hinduizma, i razvio religiju, ja sam to kazao pre nekoliko večeri, koja je u svojoj biti, bar u prvoj formi, smatraju istoričari, bila ateistička. Kasnije, forme budizma će se vratiti hinduističkim bogovima. Njegova osnovna verovanja mogu biti rezimirana u četiri plemenite istine, dakle četiri plemenite istine koje su neka vrsta rezimea onoga što je Buda učio. Prvo, Buda je kazao: "život je patnja". Drugo: "patnja je prouzrokovana željama za uživanjem i prosperitetom". Treće: "patnja može biti pobeđena odstranjivanjem ili eliminacijom želja". Četvrto: "želja može biti odstranjena osmostrukom stazom", i on je naveo tu stazu. Ova staza uključuje sistem religioznog vaspitanja kao i moralne principe budizma. Cilj svih budista nije nebo kao što je to u hrišćanstvu, dakle doći u jedan novi svet i biti sa Bogom. Cilj je biti u nirvani ili odstranjenju svake patnje i svake želje iz čoveka. Liberalna struja unutar budizma smatra Budu spasiteljem, dakle bogom, pridaju mu božanske atribute. To je "mahajana" budizam. Međutim, "teravada" budizam s druge strane smatra da Buda nikada sebe nije smatrao božanskim bićem. Evo toliko o uvodnim rečima, kada je u pitanju hinduizam i budizam. A sada ćemo krenuti na jedan mali pokušaj da kažemo nekoliko reči o reinkarnaciji.

        Stotone miliona ljudi veruje u reinkarnaciju. Ja sam začuđen brojem intelektualaca, pogotovo u Beogradu vi ćete naći masu intelektualaca koji prihvataju teoriju o reinkarnaciji i smatraju da se teorija o reinkarnaciji može pomiriti sa biblijskim učenjem. To je verovatno zato jer ne poznaju dovoljno Bibliju, to je moj zaključak. Ja sam imao priliku da učestvujem na nekoliko tih tribina i razgovora, gde sam ja učestvovao sa biblijske tačke gledišta i gde su učitelji budizma govorili o reinkarnaciji. Ja ne kažem da sam ekspert, ovo nije moja ekspertiza, zato vas molim oprostite. Ja sam teolog i teologija je moje područje, ali ovo je pokušaj da sa biblijske tačke kažem svoje mišljenje o reinkarnaciji. Oni koji veruju u reinkarnaciju, to nisu samo hinduisti ili budisti, nego su to pristalice različitih filozofija ili religija istočnjački obojenih kao na primer: antropozofija, teozofija, svesnost Krišne ili drugi pokreti. Imam staru statistiku, nisam uspeo da pronađem novu, međutim, 21% Evropljana, od kojih su 1/4 hrišćani, takođe prihvataju reinkarnaciju. Takođe i mnogo onih koji su preokupirani potrebom života bližeg prirodi, koji se okreću prirodnim lekovima, terapijama, ekolozi, ja mislim da 90% ekologa veruje u teoriju o reinkarnaciji, a videćete malo kasnije zašto.

        Da pokušamo da definišemo učenje o reinkarnaciji. Reinkarnacija je verovanje po kome je sadašnji život pojedinca samo jedna od mnogobrojnih inkarniranih formi koje on, čovek, mora odenuti na svom putu ka savršenstvu. Smrt nije pravi kraj života, nego je to u isto vreme kraj jedne inkarnacije i početak jedne druge inkarnacije. Te sukscesivne inkarnacije mogu obući formu svega što trenutno živi na zemlji, dakle, sledeća naša inkarnacija može biti u formi biljaka, insekata, ptica, životinja ili čoveka. Forma koju će čovek obući u svojoj sledećoj inkarnaciji zavisi od kreativnosti duše, kao i od principa karme po kome je sadašnji život nagrada ili kazna za pređašnji život koji je čovek živeo. Ovaj proces ima za cilj dolazak u stanje savršenog života oslobođenog od tela i to može biti ponavljano. Ja imam cifru koju sam proveravao, za koju mi je jedna moja dobra prijateljica kazala da nije ispravna. Ja sam proveravao literaturu koju ja imam i tamo stoji to; dakle, postoje razlike. Tvrdi se, to je zapisano u starim hinduističkim spisima, da broj sukscesivnih inkarnacija može dostići vrednost od 8.400.000 (osam miliona i četiri stotine hiljada) sukscesivnih inkarnacija. Moja prijateljica smatra da je ovo broj formi koje čovek može obući, ako sam je dobro razumeo. Ovo nije neka toliko važna stvar, da li je to 8.400.000 sukscesivnih inkarnacija ili to čovek na tom svom putu ka savršenstvu može odenuti veliki broj formi.

        U prvom delu, dozvolite mi da spomenem prednosti, zašto je teorija o reinkarnaciji toliko popularna i toliko prihvatljiva za mnoge ljude. I zaista, ona ima prednosti kada je u pitanju čovek i život koji čovek živi na ovoj zemlji. Prvo, ova teorija pruža rešenja za različite preokupacije čoveka koji se susreće sa smrću. Smatram da je smrt jedan od najbolnijih ako ne i najbolniji fenomen ljudskoga života. Ja sam spomenuo u nekom od prošlih predavanja da je osnovna potreba čoveka da živi, postoji ta želja; dokle god u čoveku postoji zdravlje, čovek želi da živi. Međutim, kako da čovek reši fenomen smrti? Ja ponavljam da je filozofija egzistencijalizma, koja je uglavnom dete ovoga veka, filozofija koja takođe pokušava da odgovori na ovaj suštinski problem, problem smrti. Ranije se govorilo o realnosti, o svemiru i tako dalje. Međutim, Sartr, Kami, Kjerkegor, Hajdeger i drugi su počeli odjednom da razvijaju sistem filozofske misli koja počinje od čoveka, koja govori o njegovim suštinskim problemima, o smrti, o smislu života. I zaista nijedna filozofija nije našla toliki odjek u ljudima kao filozofija egzistencijalizma, čini mi se danas. Na primer, uzmite Kamijevog "Stranca" ili druga dela koja su nastala u ovom veku. Teorija o reinkarnaciji pomaže u mnogome da čovek reši problem smrti na jedan bezbolan način. Šta to znači? To znači, ako je neko od vaših milih i dragih umro, nema potrebe brinuti se za naše mile i drage koji su umrli. Oni u stvari nisu mrtvi, oni su samo promenili formu svoga života. Ako je njihov život sadržavao moralne vrednosti, budimo bez straha, oni su nagrađeni jednim novim, ugodnijim životom, a možda čak i savršenim životom, jer ko zna nije li ovaj život koji smo mi poznavali bio poslednja reinkarnacija pre apoteoze ili pre spajanja sa "brahmanom". Ako mislimo da je potrebno da načine još neki napredak, oni će za to imati prilike u njihovom budućem životu, jer veliki broj mogućnosti postoji za svakog čoveka. Strpljenje, to je stvar vremena.

        Dakle, vrlo je to ugodno, i teorija o reinkarnaciji rešava na jedan radikalan način problem ljudske smrti. Odmah da kažem, možda ću zaboraviti kasnije, da se ovde Biblija radikalno razlikuje od teorije o reinkarnaciji. Po Bibliji čovek ima danas, svoje danas. Danas je dan spasenja, danas je vreme za ono što čovek želi da učini, danas je trenutak da se čovek pokaje za ona zla koja čini, jer posle smrti, pričali smo u nekom od prošlih predavanja, nema mogućnosti da čovek menja nešto u svom životu posle smrti. Biblija ne govori o velikom broju mogućnosti da čovek menja svoj život. Velika biblijska istina jeste "danas, sada". "Danas ako glas  Njegov čujete, ne budite drvenastih srca" ‑ kaže Biblija. Ja ovde vidim strahoviti sudar ova dva koncepta. U teoriji o reinkarnaciji vi ćete imati bezbroj mogućnosti. Biblijski tekst kaže: "danas, sada". Danas pred sobom imaš vreme da menjaš ono bi želeo da promeniš.

        Druga pozitivna i privlačna strana teorije o reinkarnaciji jeste takozvani moralni ili etički aspekt. Naime, kako ne biti solidaran sa celinom živoga sveta koji živi oko nas, bilo da je reč o biljkama, životinjama ili ljudima, jer ne postoje granice među njima? U svakom od ovih entiteta, i u biljkama, i u životinjama, postoji deo božanskog. Ovo je dakle panteističko shvatanje, postoji deo božanskog, kako onda ne biti solidaran? Konačno i mi sami možemo obući formu, jednu od tih formi u svom budućem životu. Ako se to nije dogodilo u našim predhodnim egzistencijama to se može dogoditi u budućim, jer ko zna nećemo li mi doći na red da postanemo biljka, životinja ili čovek. I zaista ovaj stav podstiče ljude na jednu pozitivnu akciju, da budu solidarni sa celinom živoga sveta. I zato sam ja kazao na početku, teško je ne biti pristalica reinkarnacije ako se bavite ekologijom, ako ste borac za prirodu, ako ste zaštitnik životinja, ako ste antirasista. Jer ako svi ljudi imaju deo božanskog u sebi, onda ne možete reći da je jedna rasa manje vredna od druge, i to je lepo, ja sam za to sto posto.

        Ukratko, vi ćete biti za život u svim njegovim formama, pozitivna strana. I više od toga. Pravda tu nalazi svoje zadovoljenje jer naša budućnost zavisi od našeg prezenta. To je čak i strpljiva pravda jer nam ona daje više od jedne mogućnosti, više od jedne šanse. Reinkarnacija nam dakle daje sigurnost da ćemo imati onoliko prilika koliko nam je potrebno da bismo stigli na cilj. Ustvari, čini mi se da nam ona garantuje da ćemo svi stići na cilj. Ovo nije učenje Svetoga Pisma. Biblija kaže da nećemo svi stići na cilj, na žalost. Biblija uči da čovek nema mnogostruke mogućnosti da menja ono što je loše u njegovom životu. On ima samo jedan život i on ne poznaje svoju sutrašnjicu. Dakle, ovde postoji radikalna razlika. Međutim, kao što sam kazao, druga velika prednost teorije o reinkarnaciji jeste solidarnost sa celinom živog sveta.

        Konačno, reinkarnacija nam omogućava da objasnimo fenomene koje van religije ne bismo mogli da objasnimo, misteriozne fenomene. Ja verujem da ste svi vi čuli da postoje osobe koje se sećaju svojih prošlih života. Ja se sećam, čitao sam da neka žena smatra da je ona bila kći faraona, da je živela na dvoru faraona. Seća se kako je sve to bilo, i tako dalje. Na primer, ja imam zapisan slučaj koji sam pričao i ranije, o jednoj devojčici iz jedne indijske porodice koja je vrlo brižno praktikovala svoju religiju. I kada je imala samo 6 godina, jednoga dana je iznenada počela da priprema jelo sa goveđim mesom, dok se u toj kući nikada nije jelo meso a posebno ne goveđe. I drugi čudni fenomeni su se događali koji su odavali utisak da se radi o odrasloj osobi koja ima sasvim različite životne navike i potpuno je različita od porodice u kojoj je odrasla. Jednoga dana, devojčica je kazala da njena prava porodica živi blizu železničke pruge, tamo daleko. Njeni roditelji su je odveli kod psihijatra koji ju je saslušao. Konačno, posle indikacija koje je ona dala, odveli su je u selo u kojem ona nikada ranije nije bila. Ona je prepoznala i identifikovala kuću svoje prave porodice, dakle, to su bile njene reči. Kada su razgovarali sa članovima ove porodice saznali su da je devojčica istog imena izgubila život u železničkoj nesreći pre nekoliko godina. Od tada, u celom selu se čvrsto veruje da je ova devojčica reinkarnacija umrle devojčice od pre nekoliko godina. Dakle, treća dobra odlika teorije o reinkarnaciji jeste što nam pomaže da objasnimo na jedan dosta prihvatljiv način različite fenomene koje naizgled drugačije ne možemo objasniti. Ja smatram da možemo objasniti ove fenomene i sa biblijske tačke gledišta. Što se tiče nauke, kazao sam, ona je na svoj repertoar stavila nekoliko slučajeva bez zaključka da oni potvrđuju realnost reinkarnacije i zato nauka smatra da ovo ostaje u domenu religioznog i filozofskog. To je što se tiče pozitivnih strana reinkarnacije.

        Sada ćemo pokušati da se sa biblijske tačke gledišta kritički osvrnemo na teoriju o reinkarnaciji. Ali mi ne možemo uzeti Bibliju i reći da u Bibliji piše da reinkarnacija nije tačna. To bi bilo nepošteno prema ovoj teoriji. Zato ćemo pokušati da uđemo unutar samog filozofskog sistema teorije o reinkarnaciji i pokušaćemo da kritički posmatramo unutrašnji sklad, unutrašnju harmoniju ove teorije. Ovo je vrlo važno, vi koji studirate filozofiju. Dakle, ako biste sada pokušali da kritikujete indijsku filozofiju Biblijom, to bi bilo nešto slično kao poistovetiti jabuke i narandže, dve različite stvari. Zato je dobro, kada govorimo o teoriji o reinkarnaciji, da jednostavno sa tačke gledišta ove teorije pokušamo da se kritički osvrnemo. Iako nam reinkarnacija izgleda kao jedan od najinteresantnijih pokušaja ljudskih stvorenja da objasne fenomen ljudske smrti, ona ipak, smatram, ne odgovara na neka osnovna pitanja zadovoljavajuće.

        Prvo, zašto su slučajevi sećanja na predhodni život izuzeci? Istorija živih bića na našoj Zemlji je suviše duga da bi se mislilo da velika većina ljudi koji danas živi, živi u prvoj inkarnaciji pa nemaju sećanja na prošle živote. Ako uzmete samo biblijski koncept ljudske istorije, dakle po tome mi živimo nekih 6 hiljada godina na ovoj Zemlji. Dakle čovečanstvo postoji već dosta dugo. Mi bismo na taj način morali da budemo ko zna koja generacija, dakle mi nismo prva generacija, mi smo možda dvestota generacija. Zašto je onda sećanje na prošle živote ograničeno na jednu grupu ljudi? Iako znam da se neki neće sa mnom složiti, ali to je moj zdrav razum koji mi govori da je čitav sistem teorije o reinkarnaciji osnovan na činjenici da bi svako postojanje trebalo da bude jedno dragoceno iskustvo, da ne činim te greške koje sam činio u prošlom postojanju, da mogu jednostavno da napredujem na tom svom putu ka savršenstvu. Ako se pak uopšte ne sećam, kao što je to moj slučaj recimo, prošlih inkarnacija, kakva je onda logika svih mnogostrukih, mnogobrojnih reinkarnacija? Kako ćemo napredovati na osnovu korisnih iskustava koje smo stekli u prošlom životu?

        Drugi problem, koji je po meni još teži, jeste sledeći: ako smo mi danas ne znam koja inkarnacija, i ako smo živeli mnogobrojne prošle živote, morao bi u istoriji da postoji moralni progres. Znači, ako smo mi ko zna koja inkarnacija, mi imamo već dovoljno iskustava iza nas, moralo bi onda da postoji moralni progres u čovečanstvu. Međutim, ne samo da nema progresije, nego postoji degeneracija morala, ja vam to sa sigurnošću tvrdim. Ja sam imao prilike da živim u mnogim evropskim gradovima i znam, i mi sami vidimo danas da se više ne haje za pravdu i istinu, ni za određene moralne principe u životu. Čovečanstvo silazi na dole i mi se iščuđavamo ovde u Srbiji šta se to događa za zapadnim svetom, koji je nekada, smatrali smo, bio simbol nekakve pravde, a danas više nema pravde. I nema je. Ne samo da ne postoji progresija, nego postoji srozavanje morala. To je ista stvar sa teorijom o evoluciji. Ako je evolucija tačna, mi bismo morali da napredujemo na moralnom polju. Na žalost mi silazimo dole. Bojim se da je reinkarnacija samo jedna obeshrabrujuća teorija, jer živeti i ponovo živeti milione sukscesivnih inkarnacija bez konstatacije napretka, bez da postoji napredak, izgleda mi kao onaj Sizifov posao. Znate grčki mit o Sizifu, koji se mnogo puta penje uz onu stenu, da bi ponovo pao dole.

        Drugi problem koji ja imam sa teorijom o reinkarnaciji jeste depersonalizacija. I ovde znam da se vi koji ste upućeni ne slažete sa mnom, ali dozvolite da iznesem svoje mišljenje. Ako nemam sećanje na prošle živote, da li sam ustvari to ja koji ponovo živim? Nije li to ustvari život lišen svih karakteristika vezanih za moju ličnost, možda? Život se dakle nastavlja u nekoj drugoj formi. U redu, ja sam tu čitao, jedan elemenat je uvek konstantan, drugi se menjaju. Međutim, praktično za mene to je važna stvar. Svakako moja ličnost nije savršena, ja nisam savršen čovek, moja ličnost nosi u sebi mnogobrojne slabosti. Ipak imam utisak da je, kao i vaša, ona dovoljno bogata pravim vrednostima, posebno mogućnostima, tako da je drugi ljudi vole, da postoje prijateljstva i da je ta ličnost svakoga od nas izvor radosti za mnoge naše ukućane, rođake i tako dalje. Zato je teško prihvatiti teoriju koja ukida ličnost u svakom sukcesivnom životu.

        Ono što je još zabrinjavajuće jeste da mi reikarnacija pomaže da zapazim, kako o poreklu života, tako i o njegovom definitivnom svršetku, situaciju gde više nema ličnosti, postoji apsorpcija svih u sve, fuzija. Dakle, konačno, kada dostignemo cilj ka kome težimo onda će, kako ja razumem ovu teoriju, doći do fuzije, do stapanja svih u sve. To je potpuna depersonalizacija, tu ja više ne prepoznajem ni druge, ni samoga sebe. Možda je pogrešno što ja ovde govorim o svojoj ličnosti ili vašoj ličnosti. Ipak, psiholozi se u nečemu slažu, da čovek mora ceniti svoju ličnost da bi pronašao neku vrstu duhovne ravnoteže, da bi bio sposoban za jedan konstruktivan život. Ja sam imao prilike da provedem duge godine u internatima, na studijama, i ono što znam sa sigurnošću jeste da mnogi studenti, kad im profesor kaže: "Slušaj, nesposoban si, ne znaš ništa, ispiši se", ili ga obori na ispitu i vređa ga, mnogi studenti su otišli sa studija i više nikada se nisu vratili, jer nisu imali dovoljno samopouzdanja, nisu dovoljno cenili svoju ličnost. Za jedan uravnoteženi, harmonični život potrebno je, znamo, da realno pokušamo da gledamo na sebe, da znamo svoje dobre strane, svoje mogućnosti kao i svoje slabosti. Bojim se da sam potpuno razočaran teorijom koja me uči da se borim za dezinkarnisane vrednosti lišene bogatstva individualnog života. Za mene dakle, život posle smrti nije vredan pažnje ako ne nastavlja najlepše aspekte sadašnjeg života.

        Četvrto, ono što mi još više smeta, gde smatram da je Biblija u radikalnom raskoraku sa teorijom o reinkarnaciji, jeste podela koju ona stvara u meni, koja mi izgleda veštačka. To je radikalna podela između ljudskoga tela i ljudske duše. Ja u prošlom predavanju nisam imao vremena ili sam zaboravio da govorim o tome da kada Biblija govori o čoveku, Biblija ne pravi dakle radikalnu podelu na telo koje je zlo, koje je prolazno, koje je materijalno, koje će nestati jednom zauvek, i na dušu. Verujem da ste to iz predavanja od prošlih puta shvatili. Duša, Biblija kaže da čovek nema dušu, već da je čovek duša. Celi čovek je stvoren po slici Božjoj, celi čovek ima vrednost u Božjim očima. Na primer, kada je neko zatrovan drogama ili alkoholom, šta je zatrovano, da li je to njegovo telo ili njegov duh? I jedno i drugo. S biblijske tačke gledišta, nemoguće je napraviti jedan rez i reći: ovo je telo, ovo je duša, kao kap vode i ulja.

        Biblija govori da je ceo čovek stvoren po slici Božjoj i da ne postoji dakle deo besmrtnog elementa u čoveku, ja sam to naglašavao, sećate se. Međutim, teorija o reinkarnaciji pravi radikalnu razliku između tela i duše. Na telo se, kao i u drugim religijama, i nekim hrišćanskim, gleda kao na vremensku realnost koja nestaje prilikom smrti, ali takođe kao na nešto što je ograničeno, kao na nešto što je zlo. Molim vas zapazite: telo je, navodno, nešto što je zlo, nešto što je ograničeno, nešto što će nestati kada čovek doživi apoteozu. Duša će se konačno osloboditi tela, čak i u prethodnim etapama smrt, po tome, nije neprijatelj nego dar Božji ili dar prirode, jer mi dozvoljava da uđem u jedan novi život. Međutim, sve u meni viče protiv jedne ovakve ideje. Smrt nije blagoslov za čoveka, kada smrt okrutno, iznenada, pokaže svoju gvozdenu ruku u postojanju deteta punog života koje je bilo radost svojim roditeljima, i čija budućnost je izgledala korisna i blagotvorna za druge. Ja na tu smrt ne mogu gledati kao na nešto što je dobro, ja ustajem protiv nje i mrzim je. Kada takođe posmatram svoje telo, kada posmatram njegovo funkcionisanje, kada razmatram spektar mogućnosti koje ima ljudski mozak, savršeniji od bilo kog kompjutera koji danas postoji, kada vidim svoje dete kako zrači od radosti zbog jednostavnog izraza, gesta nežnosti, sve u meni viče da je ljudsko telo načinio neki izvanredni konstruktor. Bez njega, kada ga smrt uzme, ja više nisam ništa. Ali postoji i duša. Ona je, navodno, bolja od tela, ona je besmrtna, čak večna. To je deo boga u čoveku, smatraju oni koji prihvataju teoriju o reinkarnaciji. "Ona je jedino što vredi, ona je odsjaj božanskog u mom životu, to je ona koja nastavlja da živi jednom kada je oslobođena od tela. Ona je sedište svih moralnih i duhovnih vrednosti." Ja bih želeo da je to tako. Ali postoji nešto što ja ovde apsolutno ne mogu da shvatim. Ako su naše duše sve ono dobro što postoji u nama, ja lako mogu shvatiti da su one besmrtne. Međutim, kakav je to zli proces ili ko je taj sadista u svemiru koji primorava te dobre duše da se nastane i da uđu u zlo telo toliko i toliko puta? Možda ćete reći da se varam, naše duše nisu potpuno dobre, zato su nastanjene u telu, one su takođe obavijene zlom, i ako se moraju reinkarnisati to je zato da bi se malo po malo očistile i od tog zla koje imaju u sebi, da bi ga se konačno potpuno oslobodile. Međutim, tu moj smisao za pravdu ponovo prestaje. Ako su naše duše u isto vreme dobre i zle, ako su one besmrtne, to znači da je zlo besmrtno, to znači potpuni paganizam, da postoje dva večna principa, da postoje dobro i zlo. U tom slučaju, meni lično materijalističko shvatanje sveta je mnogo bliže, po kome se sve završava smrću i tu je konačno kraj zla za mene, jer očito ne želim da živim u svemiru gde bi zlo bila večna kategorija.

        Drugi problem: kako očistiti dušu stavljajući je u telo koje je ograničenije i koje je više zlo od nje same, čak i ponavljanjem te operacije više miliona puta? Duša se po meni tako ne može očistiti, može se samo još više opoganiti, osim ako se na zlo ne gleda kao na neku vrstu vakcine, protivotrova, koji je neophodan našem podeljenom stanju sačinjenom od boljeg i goreg. U tom slučaju zlo i nije tako zlo, čak je i korisno, korisno je da duša bude očišćena. Međutim, ja se sa tim ne mogu složiti, ne, ne i ponovo ne. Niko me ne može ubediti da je zlo dobro. Idite na primer i recite bračnom paru, mojim prijateljima u Francuskoj, čije dete boluje od evolutivne miopatije i roditelji znaju, dete je već na kolicima, da će za nekoliko godina umreti. Idite i recite im da je zlo dobro, da ima neku pozitivnu vrednost. Reinkarnacija dakle, uprkos svih prednosti, ne zadovoljava ni moje srce ni moj razum. Ona je apsolutno nepomirljiva sa biblijskim stavom.

        Imam ovde podatke koje je sakupio profesor Stivenson, šef apartmana psihijatrije na Medicinskom univerzitetu u Virdžiniji. On je u toku 25 godina ispitivao više od 1.600 slučajeva koji su tvrdili da su reinkarnisani. On je nazvao svoje delo: "Dvadeset slučajeva sugestivne reinkarnacije", i on je ovako zaključio u svojim knjigama: "Nema dakle ništa nelogičnije od teorije mnogostrukih, ponovnih rađanja." To je njegov zaključak. Jedna druga grupa indijskih istraživača takođe su ispitivali oko 80 identičnih slučajeva. Oni su zaključili da su većina od njih deca ispod 15 godina i da sećanje na prošli život nestaje sa godinama. Oni zaključuju da reinkarnacija nije potvrđena, nego ostaje na domenu religioznog verovanja. Dakle, evo jednog pokušaja, kritičkog pogleda na teoriju o reinkarnaciji unutar samog sistema ove filozofske misli. Dakle, ona ima neke prednosti, izgleda neverovatno privlačna, ali ima mnoštvo elemenata koji apsolutno ne stoje sami za sebe unutar filozofske misli o reinkarnaciji, a takođe je ovo shvatanje suprotno biblijskom shvatanju.

        Postoji jedna novinarka u Beogradu s kojom sam razgovarao o ovome, koja je veliki pristalica toga, i onda me ona pitala kada smo o ovome razgovarali: "Kažite mi onda zašto stotine mladih, hiljade mladih iz Beograda i drugih gradova Srbije posežu za ovom filozofijom, zar ne mogu u hrišćanstvu, tu u nečemu što je nama pod ovim nebom mnogo bliže, pronaći rešenje za svoje probleme?" Zato bih vam ispričao za kraj jedan događaj, verovatno je istinit, ja sam ga čitao, ili slušao o njemu još pre nekoliko godina. Naime u Australiji za vreme one čuvene groznice za zlatom, ljudi su sa istočne obale Australije išli na zapad u potrazi za zlatom. Mnogi su prodavali sve što su imali i kretali su da bi se obogatili. Jedan od njih se zvao Žak Smit. Žak Smit je kao i mnogi drugi prodao sve što je imao i krenuo je u potragu za bogatstvom. Došao je u područje za koje je čuo da ima mnogo zlata. Kopao je neko vreme, međutim, posle određenog vremena ne samo da nije uspeo da sakupi dovoljno zlata da bi preživeo, nego je malo po malo shvatio da je potrošio svu onu ušteđevinu koju je sa sobom poneo. I posle određenog vremena, duboko razočaran, odlučio je da se više nikada ne vrati na istočnu obalu nego da ostane tu i da umre na zapadu. Otišao je u jedno malo mestašce koje su nekada kopači zlata napravili. To su bile ostavljene kuće, kopači su otišli i on se nastanio u jednu od tih kuća u želji da duboko razočaran umre. Međutim, posle određenog vremena ove prazne kuće su mu izgledale suviše praznoverno, plašio se, i odlučio je da ih napusti i da sam sagradi kuću. Otišao je na jedno ogromno polje preko koga je proticala jedna reka i počeo je da tu uz pomoć vode pravi cigle i da ih peče na suncu, od zemlje koja se tu nalazila na ovoj njivi. Tako je Žak Smit sagradio jednu kućicu na sredini polja i tu, u toj kući, umro je od gladi i siromaštva.

          Posle nekoliko godina jedna druga porodica sa istoka je došla na ovo područje. Kupili su ovo polje, ili su ga uzeli, ne znam već, i želeli su da tu uzgajaju kukuruz. Međutim, mala kućica koja je stajala na sredini polja im je smetala u tome. I onda su odlučili da je sruše. I dok su rušili kuću zapazili su kako se u ciglama koje je pravio Žak Smit nalaze neke svetlucave tačke, ali nisu se dali brzo prevariti jer su znali da postoji ono što se zove lažno zlato. I za svaki slučaj jedan od sinova ove porodice odlučio je da odnese ovo na ispitivanje. I tada je učinjeno jedno od najvećih otkrića. Zlato koje se nalazilo u ciglama je bilo pravo zlato i uskoro je u blizini kuće u kojoj je umro Žak Smit otkriven rudnik zlata. Žak Smit je u kući od zlata umro od gladi i siromaštva. Mladići i devojke, nemojte umreti od duhovne gladi u kući od zlata. Nema potrebe da idete na Himalaje. Zaista je reč Božja pravo duhovno zlato i veliko bogatstvo. Hristos koji je Bog može dati mir, smisao i sreću ljudskom životu. Evo, to je poruka za sve vas u ovom predavanju.

 

< 10. Poglavlje Sadržaj 12. Poglavlje >