< 4. Poglavlje | Sadržaj | 6. Poglavlje > |
GLAVA
V
GOVORENJE JEZIKA U DJELIMA 10
1. Istorijska
pozadina
2. Veze
izmedju Djela 2 i Djela 10
3. Priroda
govorenja jezika
4. Svrha
govorenja jezika
5. Zaključci
Treći tekst Novoga zavjeta u kojem se spominje govorenje jezika je
zapisan u Djelima 10.
Tako se čitalac knjige Djela prebacuje sa prve pojave jezika medju
Jevrejima u Jerusalimu na dan Pedesetnice (Djela 2,1-13) u neznabožački grad,
Cezareju (Djela 10,1.24).
Prvo krštenje neznabožaca se spominje u Djelima 10, kao ono koje se
obavlilo u gradu Cezareji. Desilo se to nakon obraćenja Kornelija,
rimskog centuriona (stih 48), pa su time, nakon mnogo poteškoća, prebrodjene
prepreke koje je judaizam postavio izmedju Jevreja i neznabožaca.
Andjeo se javio Korneliju, pobožnom čovjeku, koji je kao takav (stih
2)[1]
učestvovao u službi u sinagogi.[2]
U očima Jevreja takvi ljudi su i dalje bili nečisti i prezreni, te se
nisu mogli sa njima združivati u svakodnevnom životu.[3]
Zbog toga Jevrji nisu sjedili za istim stolom sa pripadnicima drugih
naroda, pa čak i sa onima koji su imali u sebi straha Božijeg. Oni nisu bili
nečisti i prezreni sa stanovišta jevrejskog Pisma, Starog zavjeta, nego ih je
takvim načinila rabinska tradicija koja je Jevreje odvajala od njihovih
savremenika nejevreja.[4]
Andjeo je uputio Kornelija da potraži apostola Petra, koji je u to
vrijeme bio u Jopi.
U medjuvremenu je Petar, još uvijek prožet jevrejskom tradicijom, putem
vizije bio pripreman da odbaci jevrejsko-rabinske predrasude i da se spremi za
propovijedanje neznabožcima (stihovi 10-16). Kada je Sveti Duh naredio Petru da podje sa
vjesnicima, on Ga je rado poslušao, pa je ušao u Kornelijevu kuću (stih
23-25). Nakon
što je Petar ispričao svoje iskustvo (26-29) i Kornelije svoje (30-33), Petar je
otvorio svoja usta (stih 34)[5]
i počeo da propovjeda o onome što je bilo "naročito
prikladno za tu priliku".[6]
Govorio je o životu i radu Isusa Hrista prije njegove smrti na krstu,
govorio je o NJegovoj smrti i vaskrsenju, uključujući i Hristov nalog o
propovijedanju jevandjelja svim ljudima (34b-43).
Dok je Petar propovijedao Sveti Duh se spustio na one koji su slušali
riječ (Djela 10,44).
Slušaoci na koje se Sveti Duh spustio su bili "Kornelije, njegovi rodjaci
i bliski prijatelji" (stih 24). Sveti Duh se nije spustio na Petra i hrišćane
koji su došli sa njim iz Jope.[7]
2. VEZA IZMEDJU DJELA 2 I DJELA 10
Iskustvo govorenja jezika u Cezareji je veoma važno. Ono je dosta slično
iskustvu prvih Hristovih sljedbenika na dan Pedesetnice u Jerusalimu. Sličnost se okleda
u sljedećem:
1.) Obje grupe su činili vjernici.[8]
2.) Sveti Duh se spustio (epepsen)[9]
na obje grupe iznenada.[10]
3.) Obje su grupe imale isti nastup medju drigim ljudime, naime "oni su
ih čuli da govore jezike" (stih 46).
4.) Obje su grupe pričale o Bogu i onome što je On za njih učinio.
5.) Izraz govorenje jezika se koristi u obje situacije.
6.) Obje grupe su doživjele nešto što su "čuli" (akouo) i drugi.
7.) Obje grupe su zahvaljujući Svetom Duhu doživjele nešto novo, što
nikada prije nisu doživjeli, mada je Sveti Duh već bio prisutan u njima.
8.) Obje grupe su radile u velikim mjestima naseljenim stanovništvom koje
je govorilo različite jezike.
Izraz govorenje jezika (lalounton glossais) u stihu 46 se eksplicitno
poistovjećuje sa govorenjem jezika na dan Pedesetnice na osnovu riječi "kao što
i mi" (hos kai hemeis)[11]
u stihu 47. Ova veza je veoma važna zbog poistovjećivanja
iskustva Kornelijevog domaćinstva sa onim na dan Pedesetnice.
U Djelima 2,11 slušaoci govore da su ih "čuli kako pričaju"... o veličini
Božijoj. Ova
fraza je ekvivalentna[12]
onome što se čulo u Cezareji, odnosno veličanju Boga iz
Djela 10,46.
Veza koja ovdje postoji počiva na činjenici da: a) se u obje prilike
nešto posebno čulo (akouo) i b) je ono što se čulo bilo ono što je Bog uradio
preko Isusa Hrista.
Obje grupe vjernika su dar govorenja jezika primile u velikim mjestima;
Jerusalimu i Cezareji. Jerusalim je bio poznati jevrejski grad, u
kojem su manjinu činili ljudi koji su govorili strane jezike. U vrijeme godišnjih
praznika u Jerusalim su dolazili ljudi iz svih krajeva jevrejske dijaspore,
civilizovanog svijeta tih dana.
Cezareja je bila rimska metropola Judeje, smještena na obali mora. Kroz Cezareju je
prolazila cesta koja je povezivala Tir sa Egiptom, pa je predstavljala i
trgovački i pomorski centar. Cezar Avgust ju je, 30. godine priej Hrista,
dao na upravljanje Irodu Velikom. Irod je obnovio grad, pretvorivši ga u
vitrinu Istoka.
Sa jedne strane uticaj rimske, a sa druge črčke kulture je doveo do
stvaranja mješovite populacije. U gadu je, takodje, živio i manji broj
Jevreja.
Znanje stranih jezika bi vejrnicima pomoglo da propovijedaju vijest
jevandjelja u Cezareji i medju ljudima koji su putovali kroz ovu metropolu.
Sličnost izmedju dvije manifestacije govorenja jezika, zapisane u Djelima
2 i 10, je naglasio Petar, očevidac, u Djelima 11,15: "A kad ja počeh govoriti,
sidje Duh sveti na njih, kao i na nas u početku." Pišući braći u Jerusalimu, Petar je povezao
dva dogadjaja.
Bio je ubijedjen da je dar govorenja jezika, koji su dobili vjernici u
Cezareji, bio isti dar (ten isen dorean) čudesnog govorenja stranih jezika kao
dar koji su oni i drugi Hristovi sljedbenici primili na dan
Pedesetnice.[13]
Dar govorenja jezika, koji je bio poklonjen vjernicima u Cezareji, je bio
neosporan znak jevrejskim hrišćanima da je Bog prihvatio neznabošce isto kao i
Jevreje,[14]
naročito otkake se Sveti Duh izlio samo na
vjernike.[15]
Silazak Svetog Duha na neznabošce "pokazuje da su i neznabošci dio crkve
i kao takvi potpuno jednaki jevrejskim hrišćanima".[16]
Dar jezika je uputio na to da i neznabošci i jevrejski hrišćani imaju
istu ulogu u izdanom nalogu, a to je propovijedanje jevandjelja svijetu. Obje grupe su
obdarene istim duhovnim darom koji prevazilazi jezičku barijeru i omogućava
nesmetano širenje radosne vijesti medju svim ljudima.
Tekst iz Djela 10 ukazuje na sljedeće činjenice:
1.) Barijere koje su postojale u jevrejskoj trediciji izmedju jevreja i
neznabožaca ne važe u crkvi. Sveti Duh ne pravi razliku medju ljudima.
2.) Petar i drugi vjernici, jevreji, su doživjeli izlijevanje Svetog Duha
na dan Pedesetnice na isti način kao i bogobojazni neznabožac Kornelije sa
prisutnim članovima njegovog domaćinstva. Obje manifestacije Svetog Duha su iste po
porijeklu, prirodi i svhi.
3.) Govorenje jezika u Djelima 2 i Djelima 10 predstavlja isti dar, što
naglašava apostol Petar. To je čudesno govorenje stranih jezika radi
propovijedanja jevandjelja svakome narodu.
4) Sveti Duh se spustio na bogobojazne neznabošce u Cezareji prije
njihovog krštenja, što upućuje da a) Krštenje Svetim Duhom i krštenje vodom
imaju istu vrijednost i b) običaj obrezivanja više nije potreban medju
hrišćanima.
Srce je to koje treba da bude obrezano.
[1]
Bogobojazni su bili oni neznabožci koji su poštovali Boga,
ali nisu bili uključeni u jevrejsku zajednicu. VIdi Emi. Širer,
The History of the Jenjish People in the Age of Jesus Christ (175 prije Hrista - 135. poslije Hrista), revidirano od strane Geza
Vermesa i Fergus Milara (Edinburgh: T. and T. Clark. 1987), 3:173-74; T.M.Fin,
"The God-Fearers: Some Neglected Features," Journal for the Study of the Nenj Testament 32 (1988): 17-26; Kolin Dž. Hemer u knjizi
The Book of Acts in the Setting of Hellenistic History, urednik Konrad H. Gempf (Tibingen:Mohr, 1989), 444-447.
[3]
Hinken, Acts, 346; Kirsop qejk,
"Proselytes and God-fearers," The Beginnings of Christianity (qondon, 1933), V, 74-96.
[4]
Kolin Haus, "Defilement by Association: Some Insights from
the Usage of koinos/koinoo in Dcts 10-11," AUSS 21 (1983), 143-54, polazuje da
je to bila rabinska tradicija i da takve običaje nije podržavalo
Pismo.
[6]
Voaks-Džekson, The
Acts of the Apostles, 93.
Ova propovjed nije qUkin dodatak kao što tvrdi M.Dibelius, Studies in the Acts of the Apostles (qondon, 1956),
110, i što je prihvatio Hinken, Djela, 351, izmedju
ostalih.
Dokaze protiv kritičkog pristupa ovoj propovijedi potražite kod S.H.Doda,
The Apostolic Preaching and its Development (qOndon,
1936), 56; Brus, The Book of the Acts,
225.
[7]
Mank, The
Acts of the Apostles,
95; Hinken, Acts, 353; i drugi, nasuprot Ventu, Apostelgeschichte, 185.
[8]
Iako ne postoji eksplicitna veza sa vjerom u neposrednom
kontekstu Djela 10,46, ona je ipak prisutna. Definisana je u Petrovom izvještaju u Djelima
11,17 riječima "kao i nama koji vjerujumo Gospoda Isusa Hrista", u kojem od
otvoreno kaže da se Sveti Duh spustio na neznabošce kada su povjerovali. Uporedi Brus,
The Book of the Acts, 230.
[9]
Isti glagol se koristi za silazak Svetog Duha i na dan
Pedesetnice u Jerusalimu (Djela 11,15) i ovdje u Cezareji (10,44).
[13]
Mank, The
Acts of the Apostles,
95: "Govorenje drugih jezika je opisano sličnim terminima kao ono iz 11
poglavlja;..."
[14]
F.H.Čas. The
Credibility of the Acts of the Apostles (qondon, 1902), str 79, predpostavlja da je iskustvo
izlijevanja Svetog Duha u Cezareji predstavljalo "Pedesetnicu neznabožačkog
svijeta".
Uprkos mnogim različitim paralelama izmedju Pedesetnice i iskustva u
Cezareji, izlijevanje Svetog Duha u Cezareji je podredjeno iskustvu na dan
Pedesetnice i naznačava značenje izlijevanja Duha za spasenje neznabožaca
(N.B.Stonhaus, "Repentance, Baptism and the Gift of the Holy Spirit," NJestminister Theological Journal,
13 (1950/51), 8) i
označava da su neznabošci takodje uključeni i izvršavanje velikog naloga o
propovijedanju jevandjelja svakom plemenu.